Vaktija Olovo na našoj stranici je usklađena sa vaktijom IZ. Možete biti sigurni da je tačna i ispravna.
Vaktija Olovo je raspored islamskih dnevnih molitvi za svaki dan i naznaka za početak i završetak posta u vremenu kada nastupi mjesec Ramazan.
Kada vjernik stupa u namaz mora znati da li je nastupilo namasko vrijeme, a da bi znao tačno vrijeme on će pogledati namaska vremena na vaktiji.
VAKTIJA OLOVO – HISTORIJA
Olovo, (Olovo, Plumbum, Piombo, Plombo, Olovo), srednjovjekovni rudnik olova i gradsko naselje, grad u južnom području sliva rijeke Krivaje.
Ime dobija po bogatstvu olovnih rudokopa, gdje se kopalo najkvalitetnije olovo (plumbum dulce, plumbum suptile). Nova istraživanja pokazuju da je pomjeranje rudarske aktivnosti dovelo do pomjeranja naselja Kamenica (današnji Bakići kod Olova) i njegove ranije cjelokupne pozicije u novoizgrađeno naselje Olovo. Ono započinje da se rađa na Ceceni, predionom lokalitetu koji je egzistirao uporedo uz Kamenicu i ukazivao na buduće naselje (ad Bosnam in contratas Çeçegli et Camenice; in Cameniça et in Ceceglo, 1382), a kojeg je bosanski protovestijar Žore Bokšić odabrao za svoj dvor. Kralj Stjepan Dabiša marta 1392. na Ceceni u dvoru svoga protovestijara Žore Bokšića izdaje punomoć Dubrovčaninu Dragoju Gučetiću (pisano na Ceceni u dvorihj rečnoga našega protovistâra Žorete). Dalje se Kamenica sve rjeđe spominje a njenu ulogu preuzima naselje koje je od 1397. nazvano Olovo (Piombo). U rađanju novog naselja prepoznatljiva je uloga rudnog bogatstva, ali i protovestijara Žore Bokšića, najvećeg izvoznika olova. Septembra 1402. vlah Brajan Nadihnić je trebao prevesti šest tovara do mjesta gdje je olovo protovestijara (ad locum ubi sit plumbum protovistarii), Vučko Tvrdisalić je 1404. spomenut da je „de partibus Bossine ad Plumbum“, maja 1413. Pribač Nikolić se obavezao prevesti devet tovara robe “ad Plumbum in Bossina” a juna 1413. Radoslav Berojević 12 tovara robe treba da preveze “ultra montem plumbi in Bossina.”
Za razliku od trgovine plemenitim metalima, manje rentabilna trgovinu olovom Dubrovčani obavljaju iz obližnjih centara u Visokom i Prači. Njegov prijevoz organizirali su vlasi ponosnici koji do Drijeva i Dubrovnika dovoze i po nekoliko stotina tovara olova u jednom karavanu. Zahvaljujući putnim komunikacijama, prema Zvorniku, Srebrenici i Ugarskoj, razvija se širi trgovinski promet. Tu je bila unosna carina koju često zakupljuju strani trgovci. Uz naselje je radi zaštite izgrađena tvrđava Olovac. Naselje je bilo u kraljevim rukama do 1404, a kasnije u vlasti vlastele Pavlovića. Dio olovske carine jedno vrijeme uživao je i vojvoda Sandalj Hranić Kosača.
Olovski samostan pripada najranijim franjevačkim samostanima u Bosni zabilježenim od Bartola Pizanskog (1375). Milaš Radomirić Dubrovčanin porijeklom iz Visokog u svome testamentu iz 1397. ostavlja fra Benediktu u Olovu 30 perpera („Lasso a fra Benedetto al Piombo perperi trenta“). Samostanu i crkvi sv. Marije, smještenim podno tvrđave Olovac, i drugi Dubrovčani daruju imovinu u svojim testamentima (1436, 1449, 1461). U jednoj zadužnici iz 1450. kao svjedok koji svojim pečatom potvrđuje vjerodostojnost tog ugovora spomenut je olovski gvardijan fra Vladislav (“sigillo fratris Vladissaui guardiani monasterii olofschi”). Franjevac Pavao iz Rovinja 1640. navodi da je sakristija samostanske crkve ‘prebogata srebrenim kaležima i raskošnom crkvenom odjećom, a ima i bezbroj zavjetnih darova’. U samostanu je živio i umro fra Matija Divković (1563-1631). Prisustvo franjevaca slabi krajem 16. stoljeća. Po nalogu osmanskih vlasti crkva i samostan spaljeni su 1704. Samostan i crkva predstavljaju najstarije svetište Svete Marije na Balkanu. Ovaj vjerski objekat je stjecište velikog broja vjernika katolika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.
Pod osmansku vlast Olovo dolazi 1463. i od tada je središte nahije u Višegradskom kadiluku. Prije 1580. osnovan je kadiluk Olovo. Dolaskom Osmanlija u Olovu se povećava broj muslimanskog stanovništva koje početkom 16. vijeka gradi džamiju na lokalitetu današnjag naselja Gornje Olovo, a već u 17. vijeku muslimani čine tri četvrtine stanovništva u Olovu. Vjerovatno zbog plahovitih planinskih rijeka (Bioštice, što dolazi iz Knežine i Stupčanice iz vrela kod Han-Pijeska) koje su u proljeće plavile okolna polja, naselje Donje Olovo nastalo je tek u 20. vijeku.
Razvoju Donjeg Olova, odnosno današnjeg gradskog jezgra, nakon austro-ugarske okupacije, znatno je doprinijela izgradnja pruge Zavidovići-Olovo-Han Pijesak. To ujedno predstavlja početak planskog iskorištavanja bogatih olovskih šuma, što i danas predstavlja osnovni privredni resurs. U austrougarsko doba Olovo pripada kotaru Kladanj Tuzlanskog okruga. Prema popisu iz 1879. ima 51 kuću i 323 stanovnika, a 1910. ima 119 kuća sa 786 stanovnika (većina: 525 muslimana, 115 katolika, 96 pravoslavnih). Po popisu iz 1991. godine, općina Olovo imala je 16.956 stanovnika, od toga u gradu Olovu – 3.311.
VAKTIJA OLOVO – GEOGRAFIJA
Olovo je smješteno 40 km sjeveroistočno od Sarajeva, na magistralnoj cesti Sarajevo-Tuzla. U Olovu su još od Srednjeg vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime. U blizini Olova, je kanjon rijeke Stupčanice. Ova rijeka se u centru grada, pored samog banjsko-rekreativnog centra “Aquaterm”, spaja sa rijekom Biošticom, te zajedno s njom sačinjava Krivaju koja teče dalje prema Zavidovićima. Općina Olovo se prostire na 407,8 km2 i ima oko 11.000 stanovnika.
Vaktija Olovo je raspored dnevnih molitvi za svaki dan i naznaka za početak i završetak posta za vrijem Ramazana. Ako vas zanimaju vaktije za druge gradove posjetite stranice: Vaktija Srebrenik, Živinice vaktija, Gračanica vaktija, vaktija Gradačac, Banovići vaktija, Kalesija vaktija i vaktija Brčko.
