Vaktija Čelinac na našoj stranici je usklađena sa vaktijom IZ. Možete biti sigurni da je tačna i ispravna. 

Vaktija Čelinac je raspored islamskih dnevnih molitvi za svaki dan i naznaka za početak i završetak posta u vremenu kada nastupi mjesec Ramazan.

Kada vjernik stupa u namaz mora znati da li je nastupilo namasko vrijeme, a da bi znao tačno vrijeme on će pogledati namaska vremena na vaktiji.

VAKTIJA ČELINAC – O ČELINCU

Čelinac je naseljeno mjesto i središte istoimene općine u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, 17 km jugoistočno od grada Banje Luke. Nalazi se na ušću Jošavke i Vrbanju i potoka Balatin (lijeva pritoka) u Jošavku.

VAKTIJA ČELINAC – GEOGRAFIJA

Graniči sa općinama Banja Luka, Laktaši, Prnjavor, Teslić, Kotor-Varoš i Skender-Vakuf. Južni i jugozapadni dio općine prostire se na nadmorskoj visini do 800 metara, a ka sjeveru, u najvećem dijelu općine po površini, nadmorska visina kreće se od 300 do 600 metara. Najniža tačka sa nadmorskom visinom od 196 metara na ušću je rijeke Jošavke u Vrbanju.

Teritorij općine ispresijecan je tokovima rijeke Vrbanje, Jošavke, Ukrine, Turjanice i Švrakave.

Klima je umjereno-kontinentalna, uz uticaj kontinentalne sa područja Panonske nizije i planinske klime sa masiva Manjače, Vlašića i Čemernice. Prosječna godišnja temperatura kreće se oko 110C. Prirodna bogatstva čine šume, poljoprivredno zemljište, rude i minerali: krečnjak (Stara Dubrava), magnezit (Šnjegotina velika) i mangan (Uzlomac).

VAKTIJA ČELINAC – HISTORIJA

Antičko doba
Na području općine Čelinac evidentirano je desetak ilirskih gradina i kamenih tumula ili gromila:

Stražbenica, na lijevoj strani Vrbanje, pored Bijelog potoka, na osmom kilometru od Banja Luke prema Čelincu,
Zmajevac, na desnoj strani Vrbanje kod željezničkog mosta iznad tunela, na desetom kilometru od Banja Luke prema Čelincu;
Branešići, gradina uz koju je vjerovatno postojala rimska topionica rudače iz Čečave;
Gradina Sač u Babićima;
Gradina u blizini rijeke Snjegotine, koja se ulijeva u Ukrinu i za koju se pretpostavlja da bi mogao biti i srednjovjekovni grad Glaž;
Gradina u Lađevcima, pokraj puta Lađevci – Kokori i Tetunio, na području Lipovca, Popovca i Mehovca.

Tri kilometra nizvodno od Čelinca, na lokalitetu Zmajevac evidentirani su ostaci prahistorijske gradine, kasnoantičkog utvrđenja i srednjovjekovnog grada. I danas postoje ostaci zidina, debljine 40-80, dužine oko 100 m (gledano sa istoka), odnosno 20 m (sjever) ili 45 m (zapad). Tu je i polukružni zid sa južne strane, dug oko 50 m. Od svog nastanka u kasnom srednjem vijeku , Grad je više puta rušen i obnavljan. Zbog sveprisutne nebrige nadležnih organa za zaštitu kulturnih dobara u prethodnim državama ovog područja, vremenom se kamenje porušenog grada raznosilo, osobito prilikom gradnje uskotračne pruge Banja Luka – Čelinac – Kotor-Varoš – Maslovare, sa odvojkom za Šiprage (u Obodniku), početkom 20. stoljeća. Zmajevac je registriran kao historijski nacionalni spomenik kulture. U predrimsko doba, sjeverozapadnu Bosnu, tj. Donje Kraje naseljavalo je ilirsko pleme Mezeji, odnosno plemenski savez, sastavljen od više manjih zajednica. Pokrivali područje od Vrbasa i njegovih pritoka, od Grmeča do Kozare na sjeveru i Vlašića na jugoistoku. Kroz teritorij tih zajednica tekle su rijeke [[Sana (rijeka)|Sana i Vrbas, djelomično i Una, s njihovim pritokama, a na istoku Vrbanja. Administrativni i kultni centri nalazili su se na gradinskim naseljima (castella, oppidda), u kojima se odvijao sav društveni i privredni život.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su se nalazili na dominantnim uzvisinama iznad rijeka i po obodima polja. Iako su poznati položaji brojnih gradinskih naselja, teško se može spoznati strukturu plemenske podjele Mezeja, jer o tome pisani podaci još uvijek nisu pronađeni. Iz antičkih izvora su poznate samo dvije plemenske zajednice: Sapuata (Sapuates) i Ematina (Aelmatini), ali je i njih vrlo teško lokalizovati. I identifikacije pojedinih naselja što ih spominju rimski itinerari (Itin- Ant, Tab. Peut., Ravenat) samo su manje ili više uspjeli pokušaji pojedinih istraživača. Mezeji se prvi put spominju 6. do 9. g. n. e., u vrijeme velikog panonsko-dalmatinskog, tj. Batonskog ustanka.

Dolina Vrbanje je prirodna geografska cjelina koju, svih strana, okružuju visoke planine: Gola planina (1438 m) prema Jajcu i dolini Vrbasa, na sjeverozapadu Čemernica (1338 m), a na sjeveroistoku Uzlomac (1018 m) i Borja (1077 m), dok joj jugoistočni bok zatvara Vlašić (1933 m). Zbog svoje pretežno brdsko-planinske prirode i udaljenosti od glavnih prometnih komunikacija, u zatvorenoj dolini Vrbanje, i pod rimskom upravom se uporno održavao patrijarhalni način života s naseljima od laganog materijala (ćerpić i drvo). Rijetka su naselja koja podsjećaju na rimski način građenja. Dosad su poznata samo u Šipragama i u Podbrđu, između Kotor-Varoši i Čelinca. Pretpostavlja se da su antička naselja u dolini Vrbanje nastala u vezi s eksploatacijom bogatih šumskih dobara, ali i iz upravnih potreba. Tada, pa sve do neposredne prošlosti, osnovna privredna grana je bila i ostala stočarstvo, osobito nomadsko ovčarstvo, koje je i danas aktuelno. Upravni status doline Vrbanje u rimsko doba je potpuno nepoznat, jer o tome nema pisanih tragova. Na osnovu onovremenog stanja u susjednim područjima, može se pretpostaviti da su se predrimske plemenske civitas (župe) održale i pod rimskom upravom, ili je možda, i ovo područje bilo pretvoreno u poseban teritorij pod upravom carskog fiska za uzgoj stoke i eksploataciju šuma (conpascua et silvae).

Kada je riječ o komunikacijama, one su bile u funkciji interne razmjene dobara i veza sa dolinom Lašve. Pretpostavlja se da je jedan put odvajao se kod Bile i vodio preko Vlašića i dolinom Vrbanje vodio ka Banjaluci. Drugi put je išao dolinom Ugra, ali su to glavninom bili konjski i kolski putevi stočara su brdsko-planinskog načina održavanja.

Srednji vijek
U srednjem vijeku, prostor između Vrbasa, Une i Save bio je organizovan u posebnu upravnu cjelinu bosanske države nazvanu Donji Kraji, a koja se (u njenoj najširoj verziji) poklapa sa glavninom današnje Bosanske Krajine.

Pod ovim imenom, Donji Kraji se prvi put se spominje 1244. godine u povelji ugarskog kralja Bele IV, u obliku mađarskog naziva Olfeld (Alföld), što u doslovnom prevodu znači „Donja zemlja“. Već 1299. rodonačelnik vlasteoske porodice Hrvatinića, knez Hrvatin Stjepanić, imao je titulu kneza Donjih Kraja bosanske zemlje (comes partium provinciarum inferiorum terr Bosnensis; comes de inferioribus confiniis Bosne).

Teritorij Donji Kraji bio je organizovan po župama; Uskoplje, Pliva, Luka, Tribova (Trijebovo), Mel, Lušci, Banjica, Zemunik i Vrbanja, a u vrijeme velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, pripojene su i župe: Sana, Glaž, Vrbas i na kratko Dubica.

U tom periodu Čelinac se nalazio u sastavu župe Vrbanja, koja se prvi put spominje u povelji iz 1326. godine, kojom je ban Stjepan II dao knezu Vukoslavu Hrvatiniću gradove Ključ i Kotor sa župama Banjicom i Vrbanjom. Župa Vrbanja se prostirala oko istoimene rijeke, glavne pritoke Vrbasa. Nalazila se istočno od župe Zemunik, s kojom je graničila na Vrbasu do Zvečaja, a zatim je granica bila na planinama Osmača, Tisovac i Čemernica. Na sjeveru prema Usori, granicu je činila planina Uzlomac, koja se pruža u pravcu sjeverozapad – jugoistok, a dalje na istoku, granica je doticala zapadne padine Borja. Na jugu se graničila sa župom Mel, koja se prostirala oko srednjeg toka Ugra. Središte župe Vrbanja je bilo utvrđeni grad Kotor (prema nekim izvorima, (pogrešno) označeno i kao Bobas). Ivan Frano Jukić zabilježio je predanje prema kojem je grad Kotor (Bobas), podigao herceg Hrvoje, koji je u njemu često boravio i preminuo 1416. godine. Tvrđava se nalazila na lijevoj obali rijeke Vrbanje, na vrhu kraškog grebana, iznad rječice Jakotine. Iznad nje se nalazi današnja naselja Zagrađe, a ispod Kotor, dok su na desnoj obali Vrbanje su Čepak, Kotorište, Čaršija, Sokak i Varoš.

Jugoslavija
Na području Čelinca, kod sela Jošavka, ubijen je Dr.Mladen Stojanović. U doba njegove pogibije, kozarski partizanski odred, s 3.500 boraca, bio je među najjačim u tadašnjoj Jugoslaviji.

Nakon sukoba sa partizanima u selu Liplje, 1. aprila 1942. godine, četnici Rada Radića počinili su teški ratni zločin masakrom 26 ranjenika iz partizanske bolnice u selu Jošavka. Sutradan su pronašli i ranjenog doktora Mladena Stojanovića, koji je ležao u obližnjoj kući Danila Vukovića. Pošto je prkosno odbio da potpiše izjavu solidarnosti s četničkim pokretom, oni su ga izvukli iz kuće i ubili.

Vaktija Čelinac je raspored dnevnih molitvi za svaki dan i naznaka za početak i završetak posta za vrijem Ramazana. Ako vas zanimaju vaktije za druge gradove posjetite stranice: Vaktija Srebrenik, Živinice vaktija, Gračanica vaktija, vaktija Gradačac, Banovići vaktija, Kalesija vaktija i vaktija Brčko.

vaktija čelinac

Koliko je koristan ovaj sadržaj?

Kliknite na zvjezdicu da biste je ocijenili!

Prosječna ocjena / 5. Brojanje glasova:

Još uvijek nema glasova. Ocijenite prvi!